Prema definiciji američkog Nacionalnog instituta za zdravlje gojaznost se može definirati kao bolesno stanje. Istraživanja su pokazala da je gojaznost moćan i neovisan faktor rizika za nastanak kardiovaskularnih bolesti, po snazi ravan pušenju, povišenom krvnom tlaku (hipertenzija) i povećanom nivou lipida u krvi (hiperlipidemija). Dokazano je da pretjerano deponiranje masti olakšava nastanak arterioskleroze.

Detaljna istraživanja su ustanovila da postoji direktna ovisnost između gojaznosti i mnogih patoloških stanja, kao što su:

  1. hipertenzija
  2. smanjena srčana rezerva
  3. dijabetes (oko 80% odraslih dijabetičara je gojazno)
  4. bolesti bubrega
  5. oboljenja žučne kese
  6. bolesti pluća
  7. degenerativne bolesti zglobova
  8. neke vrste tumora
  9. poremećaji lipoproteina plazme
  10. poremećaji menstrualnog ciklusa
  11. psihički poremećaji
  12. Teškoće pri uvođenju u anesteziju tijekom kirurških zahvata.

Ustanovljeno je da smanjenje procenta tjelesne masti vrlo često normalizira nivo kolesterola i triglicerida u krvi, kao i povišen krvni tlak. Porast krvnog tlaka sa starenjem, može se djelomično objasniti povećanjem tjelesne mase.

Pored ukupne količine i lokalizacija depoa masti igra važnu ulogu. Smatra se da odnos obima struka i bedra koji prelazi 0.9 povećava rizik za nastanak koronarne bolesti srca, dijabetesa, odnosno opći stepen smrtnosti. Dokazano je da su depoi masti u potkožnom tkivu trbuha (centralni ili muški tip gojaznosti) metabolički mnogo aktivniji od depoa u bedrima i butinama (periferni ili ženski tip gojaznosti). Na ove procese bitno utječe regionalna aktivnost lipoproteinske lipaze (enzim koji regulira preuzimanje triglicerida od strane stanica masnog tkiva.

MEHANIZAM NASTANKA GOJAZNOSTI

Povećanje mase adipoznog tkiva ostvaruje se na slijedeće načine:

  1. povećanjem broja masnih stanica (hiperplazija)
  2. uvećavanjem masnih stanica (hipertrofija)
  3. hiperplazijom i hipertrofijom.

Histološke i biokemijske analize masnog tkiva su ustanovile da osnovna razlika između gojaznih i mršavih osoba leži u broju masnih stanica (adipocita). Odrasla osoba,normalne tjelesne mase, sadrži u adipoznom tkivu 20 – 30  milijardi masnih stanica, dok u enormno gojaznih osoba ovaj broj može biti i deset puta veći. Smatra se da se u mladosti, zaključno sa pubertetom, determinira broj masnih stanica u organizmu. Poznato je da gojazna majka daje gojazno potomstvo. Rani prelazak sa dojenja na čvrstu hranu također utiče na nastanak gojaznosti. Eksperimenti na životinjama su pokazali da fizička inaktivnost povećava broj masnih stanica. Međutim ako se intervenira fizičkim radom tijekom perioda rasta može da dođe do smanjenja ne samo mase masnog tkiva, već i broja masnih stanica. Uopćeno se može reći da fizički rad djeluje inhibitorno na proces hiperplazije masnog tkiva.  Psihički faktori su veoma bitni. Nedostatak pažnje i ljubavi, neuklapanje u kolektiv, itd. čine dijete razočaranim (frustriranim) i vode ga u osamu i fizičku pasivnost. Djeca bez dovoljno roditeljske ljubavi jedino zadovoljstvo nalaze u hrani. Gojazna djeca postaju i fizički inferiorna pa ih neprimaju u kolektivne igre, što dodatno frustrira. Kasnije u pubertetu teško uspostavljaju emotivne veze sa suprotnim spolom, što dodatno pogoršava situaciju. Uključivanje ove djece u sportski kolektiv je od ogromnog psiho – socijalnog i zdravstvenog značaja.

Iz izloženog se može szaključiti da se gojaznost, kao permanentno stanje, formira u periodu rasta i razvoja, kada se mora intervenirati u cilju sprječavanja hiperplazije masnog tkiva. Kasnije tijekom života broj masnih ćelija se praktično neuvečava, osim pri enormnoj prepunjenosti adipocita mašću, kada može da dođe do pretvaranja preadipocita u adipocite. To znači da se tjelesna masa mijenja na bazi sadržaja masti u masnim stanicama. Ispitivanja promjenaq u masnom tkivu tijekom procesa mršavljenja su pokazala da dolazi do drastičnog smanjenja sadržaja masti u svakoj pojedinačnoj stanici, dok se broj stanica ne mijenja. Drugim riječima, kada se jednom uveća broj adipocita u adipoznom tkivu (hiperplazija), on se ne može smanjiti. I u slučajevima kada se depoi masti maksimalno isprazne, osoba ostaje potencijalno gojazna jer su masne stanice „gladne“, stalno teže da popune svoje depoe podsticanjem osjećaja gladi preko centra za sitost u hipotalamusu. Stoga se danas pribjegava kirurškim intervencijama (liposukcija, resekcije) u cilju smanjenja broja adipocita u potkožnom tkivu.

U vezi efekta fizičke aktivnosti na metabolizam masti postoje mnoge zablude. Mnogi smatraju da rad pojedinih mišićnih grupa ubrzava metabolizam masnog tkiva primarno u tom regionu. Biokemijske analize su pokazale da lipolitički efekat fizičkog rada nije bitno veći u regionu čiji mišići obavljaju rad. Drugim riječima, vježbe za jačanje mišića trbušnog zida neće selektivno smanjiti masne naslage samo na trbuhu. Smanjenje ovih naslaga ovisi isključivo od broja potrošenih kalorija, a ne lokalizacije angažiranih mišića. Činjenica da se depoi masti u potkožnom tkivu trebuha najmobilniji, utječe utiče bitno na njihovo smanjenje (oni se duplo brže prazne od potkožnog tkiva nogu ili ruku). Stoga će se Smanjenje ovih naslaga ostvariti u istom obimu, ako su intenzitet i trajanje rada isti, neovisno od toga da li su angažirani mišići ruku, nogu ili trbušnog zida.

REGULIRANJE TJELESNE MASE

Metabolizam čovjeka je tako prilagođen da ako unos hrane pređe kalorijske potrebe, višak energije biva deponovan u masnom tkivu. Ovaj proces je posebno brz ako se kalorijiski suficit odnosi na unos masti. Stoga hrana bogata mastima veoma brzo dovodi do gojenja. Ovaj proces je manje efikasan kada se suficit ostvaruje unosom hrane bogate ugljikohidratima ili proteinima. Isti kalorijski suficit daće manje deponovanje masti jer se dio energije koristi za pretvaranje ugljikohidrata i proteina u masti.

Povećane zalihe masti u tijelu (gojaznost) mogu se smanjiti na tri načina;

  1. Dijetom (manji unos energenata od energetskih potreba);
  2. Povećanjem potrošnje masti pri fizičkom radu;
  3. Kombinovanjem dva prethodna načina.

DIJETA

Posebni načini ishrane (dijete) koji se preporučuju u cilju smanjenja depoa masti u tijelu, baziraju se na kalorijiskom deficitu. To znači da kalorijska vrijednost unijete hrane mora biti manja od potrošnje. Treba odmah naglasiti da se za utrošak jednog kilograma deponovane masti mora ostvariti deficit od skoro 8 000 kcal. Posebno je važno znati da ovaj proces mora biti postepen i relativno spor, jer će u protivnom doći do ozbiljnog narušavanja zdravlja. Stoga se smatra da optimalni tempo smanjenja tjelesne mase treba da iznosi oko pola kilograma tjedno (4 000 kcal). Maksimalni deficit ne smije biti iznad 1 000 kcal dnevno.

Primjer: Ako prosječan dnevni unos 3 000 kcal, maksimalni dficit podrazumjeva smanjenje na 2 000 kcal. To znači da će se tjelesna masa smanjiti za jedan kilogram za 8 dana. U praksi međutim ovaj početni gubitak mase zna biti puno veći, jer se prvo troši glikogen koji posjeduje više od dvostruko manje kalorija na gram mase, a sadrži i dosta vode koja se sada eliminira iz tijela. Stoga početak svakog dijetetskog programa djeluje veoma ohrabrujuće ako se gleda aktuelna tjelesna masa. U stvarnosti, početak svake dijete nije praćen značajnim smanjenjem depoa masti. Veće angažiranje masti se očekuje tek u  daljem tijeku dijete.

U praksi se primjenjuju slijedeće dijete:

    Ketogena dijeta

Ova se dijeta zasniva na restrikciji unosa ugljikohidrata ne vodeći računa na kalorijsku vrijednost hrane. Teorijska postavka ove dijete leži u pretpostavci da se organizam, u nedostatku ugljikohidrata, mora usmjeriti na sagorijevanje masti. Međutim imajući u vidu da masti sagorijevaju na vatri ugljikohidrata, masti se ne razgrađuju potpuno,  već samo do keto tijela. Keto tijela se potom izlučuju mokraćom (neiskorištene kalorije). Međutim, mjerenja su pokazala da gubitak energije koji se ostvaruje ovim putem ne iznosi više od 100 – 150 kcal dnevno. Na osnovu ovog kalorijskog deficita, bilo bi potrebno oko dva mjeseca da se tjelesna masa smanji za jedan kilogram. Veći gubitak tjelesne mase, koji pritom nastaje, može se objasniti gubitkom vode iz organizma (keto tijela vezuju dosta vode pri izlučivanju). Pored toga, smanjenje tjelesne mase ostvaruje se i razgradnjom mišića u cilju održavanja normalne koncentracije glukoze u krvi ( alaninski ciklus glukoneogeneze).

Na osnovu svega izloženog može se zaključiti da je utrošak masti relativno mali, a da su štetni efekti veoma izraženi. Kao prvo, keto tijeladovode do pojave acidoze (ketoacidoza) koja djeluje veoma štetno na rad mišića, posebno miokarda. U ovim stanjima se često javlja i zadah na aceton (miris trulih jabuka) kao kod dijabetičara. Poliurija (pojačano lučenje mokraće) ispira kalijum iz organizma i dovodi do pojave zamora, kao i poremećaja srčanog ritma. Dehidracija koja prati poliuriju dovodi do porasta mokraćne kiseline u krvi. Pad koncentracije glukoze u krvi praćen je porastom nivoa masti što je faktor rizika za nastanak kardiovaskularnih oboljenja. Ova dijeta se ne smije sprovoditi tijekom trudnoćejer je normalan metabolizam ugljikohidrata neophodan za pravilan razvoj ploda.

    Proteinska dijeta

Ova dijeta se zasniva na korištenju visoko proteinske hrane koja je u stanju da smanji apetit (hrana bogata proteinima je sita). Hrana bogata proteinima ima nizak stupanj svarljivosti i izraženo specifično dinamsko djelovanje hrane (SDDH). Stoga, i velike količine hrane daju daju mali kalorijski doprinos. Nedostaci ove dijete su slijedeći: velika količina proteina opterećuje bubrege i jetru, a lučenje velikih količina produkata razgradnje proteina izaziva dehidrataciju (vezuju dosta vode pri izbacivanju iz tijela). Pored toga, opisana je i pojava opadanja kose, opstipacija, slabost, nervni poremećaji, zadah iz usta, itd. Savezna komisija za lijekove USA, navodi 58 smrtnih slučajeva kod osoba koji su koristili proteinske eliksire za mršavljenje.

    Gladovanje

Gladovanje je drastična metoda koja se primjenjuje kod veoma izražene gojaznosti (masno tkivo predstavlja više od 40% tjelesne mase). Unos hrane male kalorijske vrijednosti je efikasan način smanjenja tjelesne mase ali se ne smije upražnjavati duže od tri mjeseca. Pokazano je da se tijekom ove dijete mijenjaju navike u vezi uzimanja hrane, pa čak i do suprimiranja apetita. Velike opasnosti po zdravlje koje nosi ova dijeta nalažu njeno sprovođenje isključivo u bolničkim ustanovama. Zamor i opća slabost su prve propratne pojave izazvane iscrpljivanjem rezervi glikogena. Da bi se izbjegao pad koncentracije glukoze u krvi i osiguralo normalno funkcioniranje nervnog sustava, organizam stvara glukozu iz aminokiselina. Tijekom ove dijete razgrađuju se mišići, a ako duže traje može da dođe i do mobilizacije amini kiselina iz miokarda. Stoga je tijekom ove dijete potrebno uzimati rastvore bogate kalcijumom ili antihistaminike (da bi se spriječila pojava mučnine). Rastvori bogati natrijumom i kalijumom sprječavaju dehidraciju i malaksalost. Bikarbonati treba da spriječe nastanak acidoze (zadah iz usta je posljedica pojave ketoacidoze). Ova dijeta se smatra posljednjom šansom prije sprovođenja kirurškog zahvata.

Mada je rigoroznom dijetom moguće značajno smanjiti tjelesnu masu, treba imati u vidu da je prvih nekoliko tjedana taj deficit mase posljedica pretežno gubitka vode. Veliki gubitak mase potencira ograničavanje pijenja vode, što se od strane nekih stručnjaka preporučuje. Jasno je da je pad tjelesne mase posljedica dodatne dehidracije što ugrožava osnovne funkcije organizma.

Pored toga gubitak mase nastaje i na račun smanjenja mršave mase tijela (razgradnja mišića). Prateća pojava rigorozne dijete je veliki psihički stres izazvan osjećajem gladi. Rehidratacija, po pravilu, dovodi do porasta tjelesne mase, što je dodatni stres izazvan razočarenjem. Razlog za vraćanje na prethodnu tjelesnu masu treba tražiti i u postojanju centra za sitost u lateralnom hipotalamusu. Poznato je da se broj masnih stanica tijekom dijete ne smanjuje već se samo prazne stanični depoi. Prazni adipociti stimuliraju pojavu gladi i često, nakon prestanka dijetetskog režima, obesmisle svaku dijetu. Stoga su nekad neophodni lijekovi koji suprimiraju apetit preko centra za sitost (nikotin, amfetamin). Dokazano je da i fizički rad suprimira apetit. Novija saznanja ukazuju da tijekom dijete, centar za sitost reagira smanjenjem razine bazalnog metabolizma, dok fizički rad podiže razinu bazalnog metabolizma. Efekat štednje kalorija posebno se opaža pri ponovljenim dijetama. Zato nije rijetka pojava da se nakon nekoliko kura mršavljenja tjelesna masa znatno povisi. Ovaj negativni naknadni efekat nastaje zbog povećanja aktivnosti lipoproteinske lipaze, enzima koji olakšava sintezu i deponiranje masti.

FIZIČKI RAD

Drugi način koji preporučuje za smanjenje tjelesne mase je uvođenje regularne tjelesne aktivnosti. Ustanovljeno je da svakodnevni fizički rad diže razinu bazalnog metabolizma na višu razinu (BM), olakšava rad enzima koji mobiliziraju masti, kao i da podiže postotak mršave mase tijela (povećava se mišićna masa). Sve ovo ide u prilog konstataciji da fizička aktivnost pomjera regulatorni nivo centra za sitost  pomjera naniže (smanjuje se apetit). Ovo je navelo znanstvenike na zaključak da je gojaznost posljedica nedovoljne fizičke aktivnosti, a ne povećanog unosa hrane. Suvremena shvatanja ukazuju da je podizanje nivoa fizičke aktivnosti puno efikasniji i zdravstveno sigurniji način za liječenje gojaznosti nego bilo koja poznata dijeta.

I u vezi primjene fizičkog rada u cilju reguliranja tjelesne mase postoje mnoge zablude. Kao prvo, smatra se da podizanjem nivoa fizičke aktivnosti dolazi do porasta apetita. Potom se smatra da je kalorijski utrošak znatno manji od deficita koji proizvodi dijeta. Znanstvene studije su definitivno pokazale da redovita fizička aktivnost regulira precizno rad centra za sitost, dok se kod fizički inaktivnih osoba  ovaj mehanizam gubi. Poznato je da Ironman triatlonci, maratonci i biciklisti potroše i do 6 000 kcal, a da spadaju u najmršavije sportaše, uopće.

Druga zabluda odnosi se na relativno malu potrošnju masti tijekom veoma dugih fizičkih napora (sagorijevanjem 1kg masti oslobodi se oko 8 000 kcal).

Međutim ovdje se radi o kumulativnom efektu svakodnevnog rada. To posebno važi za aerobni rad malog intenziteta, a dugog trajanja, koje angažira velike mišićne skupine (hodanje, trčanje, plivanje, biciklizam). Ovaj rad podstiče sagorijevanje velikih količina masti.

Pri primjeni fizičkog rada kao sredstva za liječenje gojaznosti treba se držati slijedećih načela:

  1. Postupnost – da bi se savladala psihička barijera
  2. Učestalost – minimalno tri puta tjedno.
  3. Regularnost – svaka duža pauza u tijeku planiranog perioda poništava prethodno pozitivne efekte.
  4. Trajanje – minimalni utrošak energije (oko 3 000 kcal) daje rad od 30 min laganog trčanja ili jednog sata hodanja.
  5. Raznovrsnost – obično se počinje sa hodanjem, zatim se hodanje kombinira sa laganim trčanjem, a povremeno bi trebalo upražnjavati plivanje i biciklizam itd.
  6. Promjena načina života – svakodnevni rad treba učiniti dinamičnijim. Umjesto lifta treba koristiti stepenice, a ne koristiti prevozna sredstva na manjim relacijama, itd.

 

KOMBINIRANA METODA

U praksi se kao najpogodnija koristi kombinirana metoda. Ona podrazumijeva određenu, malu restrikciju hrane i postepeno povećavanje fizičke aktivnosti.

Ova metoda posjeduje mnoge prednosti. Kao prvo, ne dolazi do gubitka mišićne mase jer fizički rad ispoljava efekt štednje proteina. To usmjerava organizam da pojačano sagorijeva masti. Potom, ne dolazi do pojave dehidracije, gubitka minerala iz tijela, stvaranja keto tijela, niti drugih poremećaja koji remete funkcije organizma.